Listopad – mjesec svjesnosti o ADHD-u
Može dugo slagati kockice, a teško pratiti upute. Zna što treba napraviti, ali nikako ne započinje. Mirno sjedi u razredu, a ipak propušta važne informacije.
Kako je to moguće?
Ovakve situacije mogu zbuniti odrasle. Ponekad ih tumačimo kao nedostatak truda, neposlušnost ili posljedicu odgoja. No iza onoga što vidimo mogu biti teškoće koje zaslužuju pažljivije razumijevanje.
ADHD je neurorazvojni poremećaj koji uključuje teškoće s pažnjom i/ili hiperaktivnošću i impulzivnošću. Ne izgleda jednako kod svih, a može utjecati na učenje, obveze i odnose u djetinjstvu i odrasloj dobi.
Za početak listopada preispitajmo četiri česta uvjerenja.
1. „Kad bi se više potrudio, mogao bi.”
Trud nije uvijek vidljiv u rezultatu. Dijete može željeti dovršiti zadatak, a imati teškoće sa započinjanjem, pamćenjem uputa, organizacijom koraka ili održavanjem pažnje.
Umjesto ponavljanja „potrudi se”, korisnije je provjeriti gdje zapinje: treba li kraću uputu, zadatak podijeljen na manje korake ili pomoć da započne?
2. „Ako se može dugo koncentrirati na igru, nema ADHD.”
Pažnja može znatno ovisiti o aktivnosti i okolnostima. Dugotrajna zaokupljenost nečim zanimljivim ne isključuje ADHD, ali ga sama po sebi ni ne potvrđuje.
Za razumijevanje teškoća važna je šira slika: koliko su česte, koliko traju i kako utječu na svakodnevno funkcioniranje u različitim okruženjima. Dijagnoza se postavlja cjelovitom stručnom procjenom.
3. „ADHD imaju hiperaktivni dječaci.”
Vidljivi nemir samo je dio moguće slike. Kod neke djece izraženije su teškoće s pažnjom: gube stvari, propuštaju dijelove uputa, teško organiziraju rad ili djeluju zamišljeno. Njihove teškoće mogu ostati manje primijećene jer ne ometaju druge.
ADHD imaju i djevojčice. Važno je gledati kako dijete funkcionira, a ne samo koliko je glasno ili nemirno.
4. „Roditelji samo trebaju biti stroži.”
ADHD nije posljedica lošeg roditeljstva. Okrivljavanje roditelja može pojačati osjećaj krivnje i otežati traženje pomoći.
To ne znači da roditeljski postupci nisu važni. Predvidljivost, jasna očekivanja, prilagođene upute i suradnja s vrtićem ili školom mogu olakšati svakodnevicu. Roditeljima pritom trebaju podrška i primjenjive strategije. Preporuka edukacije ili savjetovanja nije ocjena njihova roditeljstva.
Način na koji razumijemo ponašanje utječe na način na koji odgovaramo.
Kada iza zaboravljene obveze ili nedovršenog zadatka vidimo samo nemar, lakše posežemo za prigovorom. Kada pokušamo razumjeti teškoću, otvara se prostor za pomoć, učenje vještina i jasne, ostvarive dogovore.
Tijekom listopada u Prostoru susreta govorit ćemo o ADHD-u u svakodnevici djece i obitelji, roditeljstvu s ADHD-om te suradnji koja podršku čini dostupnijom.
Za početak, zastanimo pred jednom poznatom rečenicom:
„Samo se treba više potruditi.” – Što bismo trebali razumjeti prije nego što je izgovorimo?
______________________________________________________________________________
Izvori i preporučena literatura
- National Institute for Health and Care Excellence (NICE). Attention deficit hyperactivity disorder: diagnosis and management (NG87). Smjernice za prepoznavanje, procjenu i podršku osobama s ADHD-om.
- Čevizović, D. i Bartolac, A. (2024). „To što ona ne visi s lustera i ne trči po razredu, ne znači da nema ADHD“: Iskustvo svakodnevice majki djevojčica s ADHD-om. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 60(1), 53–91. https://doi.org/10.31299/hrri.60.1.4
- Vukelić, D. i Vlah, N. (2024). Uvjerenja učitelja o poučavanju učenika s ADHD-om / Teachers’ Beliefs about Teaching Students with ADHD. Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, 26(4), 1329–1367. https://doi.org/10.15516/cje.v26i4.5896
- Shapiro, D. (2021). ADHD and the Myth of the Bad Parent. Attention, CHADD. Članak o ADHD-u i mitu o lošem roditeljstvu.
