Veljača je puna srca, poruka i simbolike. I to je lijepo. No ljubav nije samo dekoracija – ona je i biološki proces, i vještina građenja odnosa, i ljudsko pravo.

Kad smo zaljubljeni, naš mozak radi punom snagom. Povećava se razina dopamina – hormona nagrade koji stvara uzbuđenje i fokus. Noradrenalin donosi “leptiriće”, a oksitocin jača osjećaj bliskosti i sigurnosti. Ljubav doslovno mijenja način na koji doživljavamo svijet.

A kad se srce slomi? Prekid ili gubitak mogu pokrenuti stresni odgovor – promjene sna, apetita, raspoloženja. Onaj osjećaj “boli me fizički” nije samo metafora; mozak prekid može doživjeti kao stvarnu bol. To ne znači da smo slabi. To znači da smo ljudi.

Zato je važno govoriti i o ljubavi prema sebi. Ona nije savršenstvo ni stalna sreća, nego sposobnost da ostanemo uz sebe i kada je teško. Kada učimo poštovati vlastite granice i potrebe, odnosi postaju prostor sigurnosti, a ne straha.

Na našoj kreativnoj valentinovskoj radionici upravo smo kroz izradu simboličnih radova – srca, poruka i malih znakova pažnje – razgovarali o tim temama. Kreativnost je postala način izražavanja emocija, ali i prilika za učenje o zdravim odnosima, samopoštovanju i pravu na ljubav.

Jer ljubav pripada svima. I osobe s invaliditetom imaju pravo na bliske i intimne odnose, partnerstvo, brak i roditeljstvo – uz dostupne informacije, edukaciju, privatnost i podršku zajednice, bez predrasuda i diskriminacije. U praksi, prepreke često nisu “u osobi”, nego u okruženju: tabu teme, negativni stavovi i nedostatak razumljivih informacija i sustavne podrške.

Ljubav nije privilegija. Ona je dio ljudskog iskustva.
A najljepše je kada je možemo stvarati – i dijeliti – zajedno.